Dvorac Gosseau-Sandor-Khuen u Nuštru, Zbornik 1996.

Kompleks nekadašnjeg središta velikoga nuštarskog vlastelinstva smješten je na parceli koja zauzima poveću površinu zemljišta kojom, uz posljednje preostale gospodarske zgrade, već izdaleka dominira visoko drveće nekoć skladno uređenog parka. Rezidencijalni dio kompleksa položen je duž same ceste, u uglu parcele, blizu ruba nizinske zaravni gdje se vinkovačka cesta ulazeći u Nuštar počinje blago spuštati prema središtu naselja. Niz jednokatnih građevina visokih krovišta, okrenutih svojom dužom stranom seoskoj ulici, formirao je – sve do prije koju godinu, dok nije proces degradacije seoske arhitekture izrazitije započeo i u Nuštru, a osobito do strašnih ratnih razaranja u jesen 1991. – jedan od najizrazitijih i najkarakterističnijih ambijenata ravničarske Slavonije, s vlastelinskim središtem kao krunom ambijentalne cjeline karakteristične ulice slavonskog sela, koju je upečatljivo određivao ritam zabata malenih seoskih kuća gusto poredanih na uskim nuštarskim parcelama.

Integriran u cjelinu naselja, na kraju seoske ulice,  sam dvorac nešto istaknutiji položaj ima tek iz barokne akse formirane trasom nekadašnje jahaće staze, koja je izravno vodila od dvorca do vlastelinskog lovišta u šumi Zverinjak, što se rasprostire na povećem otoku okruženom močvarnim starim tokom meandra rijeke Vuke, a kojom i danas suvremena cesta, povezujući niz sela s južne strane Vuke, dolazi iz Osijeka i spaja se neposredno pred dvorcem s cestom za Vinkovce. Nuštar je oduvijek bio određen spojem tih dvaju najstarijih prometnih tokova, ali skretanje ceste u dio barokne akse pred dvorcem ukazuje da je velikim dijelom naselje iznova planirano u 18. stoljeću. Nova parcelacija prekrila je kratki odsječak stare trase, koja je okrenuta prema dvorcu naglasila vlastelinsko središte kao novu dominantu. Podignuto točno na spoju dviju najvažnijih prometnica, središte nuštarskog vlastelinstva razvijalo se od samog početka ponajprije kao središte gospodarstva velikog zemljoposjeda, ali i kao rezidencijalno vlastelinsko sjedište, gdje se puna dva stoljeća iskazivala bogata kultura jednog karakterističnoga slavonskog vlastelinstva. Već i položaj vlastelinskoga kompleksa na posve novome mjestu, udaljenom od nekadašnjega srednjovjekovnog težišta koje je predstavljala stara benediktinska opatija, dominirajući širokim krajolikom na svom nevelikom ali vrlo istaknutom uzvišenju nad Vukom, osim što na osobit način simbolizira sav povijesni diskontinuitet koji tako snažno obilježava Slavoniju, rezultat je novih pravila sveobuhvatne racionalne novovjekovne organizacije gospodarenja zemljom koja su u 18. stoljeću iznova odredila reorganizaciju cjelokupnoga slavonskog prostora.

Kao dio cjelovite obnove Slavonije nakon stoljetnog pripadanja orijentalnoj imperiji, ta su pravila, posebno na najplodnijim dijelovima ravničarske Slavonije, odredila karakterističnu sažetost i strogost forme linearnih cestovnih naselja, geometri-zaciju nove parcelacije zemljišta, isto kao i strukturu samih sređišta velikih vlastelinskih zemljoposjeda. Gradnja najstarijeg, baroknog dijela dvorca, kao i sam odabir Nuštra za sjedište vlastelinstva, djelo je grofa Maximiliana Eugena Gosseaua d'Heneffa, alzaškog plemića i inžinjerijskog časnika, pukovnika carske vojske, koji je najvjerojatnije bio glavni projektant osječke Tvrde,' a u to je vrijeme bio angažiran i na izgradnji Petrovaradina. Već i ta činjenica baroku nuštarskog vlastelinstva daje posebno značenje. Gosseau je svoju dvorsku kapelu, podignutu neposredno uz dvorac, namijenio i za župnu crkvu tada malenog Nuštra, uzdržavao je župnika koji je stanovao s njim u dvorcu, pa je čak negdje uspio pronaći za župnika jednog bivšeg benediktinca. Stoga ipak nije baš posve vjerojatno da je zbog gradnje svoga nevelikog dvorca posebno rušio i ostatke opatijske crkve. No zato možemo biti sigurni da je barokni kompleks, koji je izgradio grof Gosseau po svojoj koncepciji, vrsno i zanimljivo barokno rješenje, to zanimljivije što je ovdje iznimno sam vlastelin bio vjerojatno i projektant cjeline, pa moguće i dvorca i kapele u kojoj će biti pokopan nakon smrti,  budući da je bio itekako dobro upućen u tajne arhitektonskog projektiranja.Danas je prvobitna barokna cjelina tek dio kompleksa oformljenog u konačnici dogradnjama i preuređenjima tijekom, a posebno potkraj 19. stoljeća. Te su promjene bitno izmjenile odlike izvornog izgleda baroknog sklopa.

Dogradnjom velikog, središnje položenoga novoga krila, koje je u jednu cjelinu povezalo dotada razdvojeni barokni dvorac i kapelu, izmjenjena je, ali i dopunjena prostorna koncepcija.Vrt je bio ureden s posebnom pažnjom i velikim troškom. Iako plan vrta nije očuvan, poznate su nam njegove dimenzije, točan položaj i još nekoliko pojedinačnih podataka. Nema sumnje da se radilo o izrazito artificijelno uređenom parku, koji je morao biti srodan brojnim slično oblikovanim baroknim vrtovima na europskim veleposjedima, ali u Slavoniji svog vremena posve se izdvajao veličinom, bogatstvom i raznovrsnošću raslinja, a posebno vjerojatnim francuskim tipom oblikovanja. Jednom fortifikacijskom inžinjeru, uz to još i podrijetlom Francuzu, koji se odlučio povućeno živjeti na svom imanju, morao je značiti posebno zadovoljstvo, a da je tako i bilo otkriva nam zgoda iz 1736, prilikom pobune dijela seljaka na vlastelinstvu, kada su se buntovnici posebno okomili upravo na vrt, uništavajući drveće i raslinje, očito dobro znajući da će tako grofu najviše napakostiti. Vrt je predstavljao tek dio osebujne nuštarske barokne parkovske cjeline, označavajući i u simboličnom smislu tek jedan kraj središnje okosnice u kojoj se barok nuštarskog vlastelinstva iskazivao na posebno upečatljiv način svojim gotovo sim boličnim uprostorenjem dviju krajnosti baroknog shvaćanja kultiviranja prirode (i to kao simbolični sukus općeg smisla gospodarenja zemljom!). Okosnica je bila određena izravnim pravcem jahaće staze,  kao barokna aksa koja je između dvorca i kapele vodila do velike šume-lovišta na drugom kraju, što se po prostornoj uvjerljivosti moglo usporediti samo sa srodnim (ali znatno kasnije izvedenim) rješenjem u Valpovu.

Iste arhitektonske odlike jednostavnosti i funkcionalne domišljenosti posjeduje i dvorska kapela Uznesenja sv. Križa, koja je sve do polovine 19. stoljeća (do 1860) bila i nuštarska župna crkva. Pomalo neobična okolnost da se kapela svojim ulaznim pročeljem nalazi nasuprot najvažnijem dijelu dvorca, te da je k tome okrenuta bočno ulici, posljedica su želje da se zadrži pravilna orijentacija kapele. Dvorište ispred kapele-crkve na taj je način zapravo bilo javni prostor, otvoren uvijek kada je otvorena i crkva, pa je stoga razumljivo da je ulaz u dvorac postavljen na suprotnoj, začelnoj strani. Gosseau je očito od samog početka zamislio blisku integraciju seoske zajednice na svom vlastelinstvu! Njegov dvorac stoga ne samo da nije bio izdvojena i od sela odvojena cjelina nego je koncipiran kao dio pravog središta zajednice. U malom dvorištu, pod prozorima dvorca, između krila dvorca i seoske župne crkve, okupljalo se selo nedje1jom na misi. Kao da je u tome sadržano nešto od iskustva planiranja urbanih sredina. Ali ne samo to!  U dvorištu, u odnosu na dominantni pravac koji povezuje šumu Zverinjak i vrt, kapela i dvorac tvore središte križa, s jasno i iznimno produbljenim simboličnim smislom. Na jednom je kraju uprostorenog križa divlja i neuredena priroda, šuma i lovište Zverinjak, okružena močvarom, a na suprotnom kraju ograđeni rajski vrt, s egzotičnim biljem i drvoredima (koji je i sam, vjerojatno po sredini, bio raspodijeljen u obliku križa). Središnje mjesto u krizištu, gdje se pred crkvom, pripremajući se za transcendenciju, redovito u određenom ritmu okuplja cijela zajednica, odredeno je položajem lijevo od crkve, a desno od vlastelinskog dvora. Sama kapela posvećena je zato Uznesenju sv. Križa!

Pa i sam Nuštar, dobivši novu ulicu, poprimio je prostorni oblik križa. Grof Maximilian Eugen Gosseau d'Heneff umro je 1741. Njegovi nasljednici prodali su imanje barunu Franji Trenku, ali u zao čas jer već iste godine pada zvijezda te najslavnije i najneobičnije ličnosti slavonskoga 18. stoljeća. Nakon sudske osude, koja je podrazumijevala i konfiskaciju imovine, nuštarski Trenkov posjed, zajedno sa svim ostalim njegovim brojnim imanjima, postao je vlasništvo erara. Tom je prilikom popisan, uz procjenu pojedinačnih vrijednosti, a izvještaj kao i procjene pojedinih obrtnika pružaju niz dragocjenih informacija o središtu vlastelinstva kako ga je ostavio grof Gosseau. Udajom za grofa Antona Khuen-Belasija 1782.  Josepha von Sandor de Szlavnicza donijela je u miraz trećinu nuštarskog imanja plemićkoj obitelji Khuen.  Kupnjom ostalih dviju trećina, obitelj Khuen postaje 1811. vlasnikom cijelog vlastelinstva i postat će tijekom 19. i početkom 20. stoljeća neizbrisivim dijelom povijesti Nuštra, a u njihovo vrijeme imanje će doživjeti svoj najveći procvat. U drugoj polovini 19. sto1jeća, kad je 1860. izgrađena nova župna crkva, dvorska kapela postala je samo obiteljska crkva. Gotovo cijela vlastelinska parcela iza dvorca pretvorena je u veliki park, u kome su ostaci baroknog vrta predstavljali tek manji, ali vrlo važan dio. Potkraj stoljeća i zgrada skladišta plodina uklopljena je u park tako što je pretvorena u konjušnicu, a ispred nje je uređeno i kružno vježbalište za konje kao sastavni dio sadržaja parka. Teško bombardiranje 1991. osobito je oštetilo mali dvorac, a i cjelina nuštarskog kompleksa znatno je stradala u ratnim razaranjima, što je samo označilo kraj njegove polustoljetne posvemašnje degradacije.  Vrijednosti ovog, uz arheološke ostatke benediktinske opatije Svetog Duha, središnjeg dijela nuštarske baštine, koji po svom značenju daleko prelazi granice lokalne sredine, zato pozivaju na obvezu svestrane obnove i revitalizacije kompleksa kao najtežeg ali i najvažnijeg dijela obnove cijelog Nuštra.

Zlatko Uzelac, NUŠTAR Zbornik, 1996.